недеља, 18. децембар 2016.

from

It seems my place is still vacant
O'er twenty times hath I been wondering the same
Now tis' time to wander off at last!
And to nod your head, and kneel at the Hades' gates.



Are the shades covered in snow mine or yours?
Or we just can't recall those warm September tides anymore?

One sleepless afternoon, the winter mist abides.
December envelops us all, in a gloomy lullaby.
Remake of an old, unapproached scenario.
Care to sing a long?

sinterklas

Sećaš se kako sam pisao o Nikoljdanskim blagodetima?
E, pa baka je bolesna, a bolestan je i deka.
Ćale im je preneo gripčinu koju je jedva pregrmeo.
Makar tako keva kaže, a ćale kaže da će da dođe do dvanaest.
Meni je magla pred očima, a kuća je opšte rastrojstvo u svakom smislu.
Meni se ne spava. Meni se pretražuju tajni štekovi od sopstvenih očiju skriveni.
I nekako opstaje to sve. U ćošku je već okićena jelka.
Sonja uvek ima najbolju zamisao što se dekoracije tiče.
Ja sam tu ipak previše neodlučan.
Napravio sam sjajan podvarak, ali nisam ocedio kupus, pa pijem galone vode.
Čak se i meso divno ispeklo, a mogao sam i još slanine da nasečem.
Praziluk na dnu je baš bio lepo skuvan, i sve se divno zgotovilo.
Već me oči bole, dva sata je i šest minuta. Mislim da ću ćaleta da pozovem i kažem da kasnije dođe.
Mi smo jako bolesni od odlaganja stvari u nedogled. A Sonju zaista boli grlo i curi joj nos.
Još nam samo fale dodatna antitela. Protiv našeg imuniteta.
Večeras smo bili u pozorištu na Terazijama, po drugi put ove godine.
Za 30% popusta gledali Sweet Charity, i ne beše loše.

Do duše, ništa kao Goncić u Neki to vole vruće.
Ali Cvejić Branko i Bošković Tanja su nas u tom pogledu sasvim valjano zabavili.

No, ovo je trebalo da bude ... blog, ili pesma, ili šta god.

Ostavite svoje misli u čarapu i pošaljite na sledeću adresu:

Samorasprskavajućih etiketa 33b
Vladivostočki Rit 330226
Moslavačko-Žumberačka županija
Konfederativni Narodi Cisleitanije
Rezidencijalni objekt


субота, 17. децембар 2016.

xecembar

Decembar je pojeo svoju decu, onako kako i to priliči.
Otkucavaju poslednji sekundi godine koja je donela malo, a uzela puno više.
Kako god da ovo naslovim, biće nabijeno patetikom.

Stoga, da skratimo priču, odgovornost ne paše uz nepočinstva koja su se zbila.
Još manje se da prišiti uz sve nedovršene zadatke i obaveze.
Samo znak pitanja bridi kao žig na čelu, i smrdi kao gnjila voćka, ili čarapa zaboravljena u pretincu, ko zna kojeg datuma, iz ko zna kojih razloga.

Ljudska greška, svakako.

Doduše, snovi su opet zanimljivi, puni živih boja, pukotina i muzike.

U podzemlju stanuju ljudi sa svojim parkiralištima, i svojim mukama.

Deca sviraju instrumentalne rearanžmane aktuelnih melodija.

Ja sam udobno zavaljen u nekoj stolici i posmatram.
Prostorija je kao moja muzička ili pak osnovna škola.
Kabinet, ili pak svečana sala, neki prostorni amalgam.

Dakle, samo sedim na sivoj stolici i slušam.
Iako imam utisak da nisam dobrodošao ni na koji način, kao da više lebdim tu, kao - duh.
I osećam da ista ona prašina pada po stolovima unutar tih presečenih tridesetak kvadrata.
Očekujem da prepoznam makar nekoga, ili barem da mene neko prepozna. Teško.

Ne želim to, samo posmatram. Osećam se mirno posmatrajući.
Nikakvo drugo osećanje se ne budi tu.

Neki klinac se baca i hedbenguje uz melodiju, dok devojčica svira električnu violinu.
Kosa joj je smeđa i vezana u kikice, i nosi tirkiznu haljinicu.
Dečak ima dužu plavu kosu, u bež-belom duksu je sa kapuljačom.
Sve je poput nekog čudnog javnog časa ili rođendana.
A mene ni to ne pokreće. Devojčica svira violinu iza glave, i ona joj ispada.
Sve jedno, matrica se nastavlja, ona muzika ide li ide.
I ja nisam ni šokiran, nisam ni nešto preterano zabavljen.

Pukotine u podu ispred škole, ispred fakulteta.
Ja se ne saplićem, samo konstatujem sve te stvari dole.
Nasmešim se sebi u brk, pomislim: pa, da, dobro iskorišćem prostor.
Tu su razne biblioteke, kafići, parkinzi, sobe... ko zna šta sve ne.
I osećam se kao jebeni turista, to je možda najpribližniji osećaj.
Hej, u sopstvenom gradu, ali da! Turizam.

Neka vrsta samostalne delatnosti, razbibriga, ispitivanje novih trasa, krčenje putanja.

Pešačenje. Nalaženje prolaza. Ali polako, bez pritiska.

...

Baba i deda su bolesni, i ove godine neće biti klasičnog Nikoljdana.
Sve jedno, baba se iscimala i napravila ceo asortiman, kao i svake godine.
Ćale im je uvezao grip sa Kopaonika. Keva mi je rekla da to sve zaobiđem.
Iskreno, ne znam šta bih rekao o svemu tome. Samo mi je previše kasno da razmišljam o poslu.

Posao je evo već sazreo dobrano. Evo već šest meseci, ja sam punopravno zaposlen.
Doduše, posle 27og decembra, to će biti tačno - kraj probnog rada?
Pitam se da li će išta da se promeni. U međuvremenu žurka za kraj sezone.
I moj bol u dupetu za kraj sezone. Moja najiskrenija svesnost nemanja plana.

Mastera nema na vidiku, a ja sanjam samo jedno kafkijansko brisanje.
Da će jednog dana moj indeks da se pojavi na naslovnici Informera.
I ja, obešen na sred terazija kao preobražen stvor, sa sedam glava.
Gorko stežem ono malo što mi je ostalo od bodova u čeljustima.
A iza mene, tamo iza tri ćoška, vije se dim, jerbo se zapalila institucija mog samotlačenja.

A vala bi valjalo i da jeste. Jer, kao i sve ostalo, ovo je predmet mojih rukobluđenja.
Dakako, i dapače, mojih samostalnih ekskurzija i digresija.
Mojih samoća i sebičluka.

I nije greh ništa samo po sebi, to na kraju shvatam.
Nego, kad se od silnih promašaja i čekanja izgubi ona cela slika.
Onaj ceo plan, ono što je glavni zadatak, prioritet, odrednica.
I onda se zakucaš u mestu kao i do tad, i kljucaš.
I nađeš posao, i plaćaš račune, i kukaš.
I uzimaš bolovanja, i otvaraš godišnje odmore, i ludiš nad svakim propuštenim sekundom, nad svim naslaganim potrebama.

Staviš svoju glavu u sendvič i sendvič u toster i pritisneš na najjače.

...

E, da, jesam li pomenuo da je album VANI*?
Dakako, a i Vučina je s Aleksandrom otišao put Francuske.
 Album nam ima već 15k+ pregleda, što se ranije zvalo petnaest TISUĆA.
Kako gotivno!
Mene je teško oduševiti ovih dana.

Nije izgovor, treba samo uložiti više truda.
Prodati dobranu količinu magle i vepru muda.

субота, 26. новембар 2016.

ljuspa

Novi novembri zovu

Da te optočim u stiroporu
Hladni su tonovi kao vrhovi nožnih prstiju
Hodamo po srušenim zavesama
Ti zevaš u moju glavu

Bez školskih upadica i saznanja.

Zajebali smo sveznalice
Klimaju im se zubi vremena
Nađoh napokon spajalice
Znojave mi snove pohodiš kao ljuta papričica

Ja kopam po tepihu mrave po sanducima

Špijuniram zarad službovanja
Neko tajno opsluženje sukobljenih
Ja koljem dežurnog prevodioca
Ti si citat iz Linčovog filma ali onog naopačke

Kreni da se javljaš redovnije preko telegrafa

Mi smo ćorave mačke
I eto nam azimuta.

18.12.2016: ''Još uparloženi leže dokoličari na dvokolicama''

Ukleti Karaburmljanin

(podsećanja 2012-2014)

Bukleti, bukleti su se razleteli svuda po sobi, ispod tacni, pored kreveta, oko miša, i malo po jastuku. Jedno trideset komada, prebrojao je Peđa, pre nego što će se sav balav okrenuti na drugu stranu i nastaviti da prkosi podnevu i zvukovima podunavskog neba.

Ćutavši, osluškivao je njeno ritualno odsustvo iz prostoproširene rečenice koja mu se duže vreme kovitlala u stomaku. Tada se ponovo okrenuo. Pet bukleta se rasulo sa kreveta na pod, a jednom se ćoše umočilo u soc šoljice koja se obrela tu, sasvim slučajno.

Ona je otišla pre jedno par sati, tri, četiri, ko će to znati?

Znao je to samo onaj koji ju je iz konteksta istrgao, mučki i kukavno.

Ustao je i arlauknuo što je glasnije mogao, iako Pravice, Milomira i Gvozdenku, da budemo precizni, nije moglo šta uznemiriti otkako su na godišnjem odmoru i pakovanju Zolofta pola miligrama ujutru, pola uveče.

To sveto, svetlonosno, svetogrdno obzorje rečnog mulja je puno fekalija. Šmrknu glasno tako da odjeknu dva sprata niže i zapali prvu jutarnju, ili podnevnu...
Dim ga je zapahnuo svežinom komarčevog leta i krvlju koja procuri iz bulje kad ih pljesneš o okrečen zid.

Znao je par stvari oko kojih nije smeo imati bilo kakvu dilemu, opet su zagoreli brusketi u pekari prekoputa, u maksiju će se sve banane ubuđati pre nego što stavi džezvu na pravu plotnu, ispitne prijave se uvek zagube u moru dokumentacije, i ni danas nije onaj dan početka ostatka njegovog života upriličenog sirotinjskom režijom. Ni Marijana Gregoran nije ovoliko patila pod čizmom nacizma koliko - precrtao je tu stavku sa spiska za kupovinu, nije bilo tu preterano smisla pominjati nepriznate narodne heroje...

Ipak, to ponedeljno precrtavanje su preživeli:
  • Skoreli krmelji,
  • dah kanarinca na samrti,
  • vezani topovi i ručni satovi na palubi ,,Ukletog Karaburmljanina''
  • i pregrejan laptop zaražen najnovijom sortom trojanca pokupljenog sa porno sajta jadnog izgleda i još jadnijeg izbora sadržaja.

Barem su sandučići sveže okrečeni. Orošeni pokušaji travnjaka ispred novopečene apoteke lanca krajnje nebitnog za spomen.

Mrmlja sebi u brk na melodiju precenjenih hitova još precenjenijih sastava: ,,Tonemo u zaparložene memljive stanove. Zovu nas servisi za klima uređaje, ali mi nemamo telefone, ili nemamo klima uređaje. Redovnost je prokletstvo redovnika...mamama''

,,Kod Duće se opet prebili, Stefan i Lazar i Branko i Mita Smrad. I još su povratili sve fornete i sve bruskete što su kupili s dve strane ulice što ponire ka zgradi u kojoj se naselismo ti i ja.'' čulo se kroz nos.

Peđa, jebem ti, napravi pesmu nekad nekako, mogli bi smo da od toga živimo, hehe.

Sećaš li se? Zuj komaraca nas je budio dok je pucao Dunav, sav naduo od zornjaka i svežih balvana u njemu, i pokojeg leša samoubilačkih entuzijasta, odavde pa do izvorišta u Bavarskoj. Dunave, Dunave, jebem li ti somove.

Ukazom bi te trebalo proglasiti za kanal Lamanš, i razdvojiti jedne i druge dođoše, i u Borči zasnovati prvu zanatski čistu državu vulkanizera i lubeničara. Mada, to je tek ideal generacija koje će doći.

Crvena garsonjera, u kojoj se ne plaća infostan, crnogorska šema u mupu upalila samo tako, toliko dobro i familijarno, da čak ni načelni gazda kome si plaćala kiriju, nije znao koje račune treba da plaća. Nemu je lako, on se denuo u Mirijevo i tamo ladi svoju crnogorsku guzicu. A mi se kao hladimo na ulepljenu klimu. I pravimo celo leto sataraše. Jašta, veliki izbor. Ili to, ili nasuvo. A tad još nismo bili najbolji u tome. Ma, trk po burek do Marijane, gore na stanici, radi 24 h.

Marijana. Marijana. Imala je oko 38 godina i nešto malo više staža od pokojnog Duleta što je završio osnovnu kad je Pera otpočeo fakultet. To nije bio neki učinak, ali mu se učinilo važnim da napomene. Vadila je upravo blago prepečene pogačice, one fabričke izrade, kakve retko ko voli, ali mora i pristaje da jede. Čini se kao da su u samom paklu nastale.

Pera Moldavac je smatrao da je davno zaslužio povišicu. Smučilo mu se da živi od 150 grama fornetija sa sirom, znalo se da je jedini pravi forneti onaj sa picom, ali to je bilo džaba objašnjavati kad istoga ponastane i nastane rasprava između tradicionalnih navijača OFK-a i Delija tu na klupici pod užarenim suncem i dotrajalim pivskim gajbicama.

Zvali su ga Moldavac, jer je taj odlučio da zajebe sve redom i svoju sreću potraži tamo gde jedino može biti gore od ovde i ovamo. Dućin ćale je to tako objašnjavao, bez preteranog ulaženja u detalje.

Fekete FEKETE FEM završio bi svoju priču. ,,Prokletstvo je to, ove Karaburme, ovde su i Kelti zaboravili da umru.''
Vreme je da krenemo, kud god da idemo. Sećam se kada su me pitali kako je biti punoletan.
Iskreno, nisam mnogo šta naučio za ovih deset godina. Ima vremena, samo tapšanje po ramenu. Sam sebi dovoljan obrazac odugovlačenja. I eto nas sada ovde, rat Turcima. Među ušima se nahvatalo paučine, a i na pojedinim ćoškovima.

Bitno je da promena zapravo ima. I Ou Džej se izvukao iz škripca. I ja sam zaradio tih 46 jesova i 14 neova od prošle nedelje. Sve je u metrikama.

Korporativno, samo korporativno.

Stodvadesetprvi.

Strotrideset..trideseti.

Nemam gde.


недеља, 4. септембар 2016.

Неконтролисани крици живе
У дну конгруентне шпиље
Ми се мичемо
Наизглед непомични
Постоји живот после смрти
Велики и зелени размаз светлости
Чили и весели језици пламена
Преплетени заувек у јатима
Гутају ништавила
Постоји огањ који је мајка наука
Прапредак поретка речи и дела
Кожа је лабава граница која се круни и распада
Постоји живот после
Ми се мичемо
Заувек насумични
У овом гротлу вечности
Ка светлости шкиљећи
Уста шапућу иза зашивених усана

среда, 10. август 2016.

apdejt za kolekciju (avgust i septembar)

Počeh raditi tog junskog dana.
Obuka je trajala dve nedelje i beše naporna.
Intenzivna.
Onda dve nedelje te pripremne faze.
Plus još jedna.
Sve je jako dinamično u našoj firmi.
I radost kad se vratiš kući voljenoj ženi.
Odrastanje konačno postaje reč koja ima težinu.

Buni se smejalo Našice, i Našice je prijalo Bunašima.
Beše ugodno, u parku onom velikome biti i čobanac jesti.
Šta bi bio izveštaj, da hranu ne pomenem.
Beše to na kraju jula. Ti si već odjezdila za Grčku.
I tebi je bilo lepo. Osmelila si se da uđeš u vodu.
Dok sam ja igrao badminton na travi sa frontmenom jedne grupe druge iz Zagreba.
Zapravo, svi smo igrali. Bilo je jako zabavno.
I tepisi na bini. I ugrizi komaraca pored jezerceta.
A opet, ono osećanje da nešto propuštaš, i da to ipak nije tvoje mesto.
Matorom pijancu daj pivo što je ostalo i onaj opušak da se ne buni.
U Hrvatskoj je lijepo, u Srbiji lepo, sve je stvar perspektive.
Čak i kad ti nikne brada, i čak kad imaš 70 godina i konfabuliraš.

Srkiju je gorela gajba.
Miks je gotov, ali pošto je gajba gorela, utoliko je preslušavanje odloženo za još odvajkada.
Pardon, za još par dana i nedelja.
Vuče se, vuče, a Vuja pita koji kurac, Srdanoviću.
I to ne kaže, više misli, dok je Vučina u fazonu ,,Vajgadu''.

Moram da operem te sudove i taj Verbleib.

Ti si zaslužila da te dočeka srećna kuća. Ako već ne sasvim prljava.

Odmori se, Ikikide. Master čeka, čeka i klauzula. Ona završna, iz mandatarovog ekspozea.

Hoćemo još jednu epizodu Tvin Piksa? Neka, nek plaču deca.

blagosloveno mesto

Davno ne bejasmo nasukani kao ti i ja tog dana na pučini razvezanoj do besvesti.
I beše prijatno i nazvasmo to Početkom jednog povečerja u kome i dalje dozvoljavamo nosevima da nam se dodirnu nežno i da se rosa polako spusti sa kapaka niže na moje i tvoje grudi i da nas natera da pevušimo toj zori i tim barskim pticama okupljenim u orkestru koji nemo prati protok vremena.
Jasno mi je sada, posao je samo deo igre koja se završava iznenada, kada najmanje očekuješ.
Kujundžija svoj alat spušta u vodu i rđa se hvata na talasima. Želim, tako želim da mi se vratiš odmah sada, ovde, u utrobi te nosim i sučem brkove misleći o tvojim bokovima koje obasjava večernji odbljesak mora.

Donećeš mi more već sutra, ti koja si u meni najbitnije ostvarenje.

Ja sam pregalac, ali ni u pola onoliko koliko si ti sadržana u mojim mislima kao znak uzvika posle Dobro jutro! Dobro jutro, narode!

Leti, leti vreme, i krila mu se natapaju znojem sa majica i radnih stolova.

I zvoni, zvoni, poziv stiže sledeći i nikad se ne zna kada će i u kom momentu stati.
Jer, ko bi rekao da je sve to tako moralo.

Ja ću ti reći sutra, ujutro kada mi uploviš bezbedno u okrilje, ništa nije vrednije od toga da mi glavu nasloniš na grudi i otploviš na tom krevetu brodu u jedno Zajedničko sutra koje samo što nije.

Jer, javlja mi se još jedna nova misao o Budućem i Slavnom, i šapuće mi kao Obećanje, a znam da je Ostvarenje samo to koje vreba da ja postanem njegov naslednik. Slatko je razvezati sve devetouglove i poslagati ih kao rublje u kredence.

Označiti granice i onda ih za navek obrisati. U tvoje je oči stalo jedno kilo čokolade i dvesta grama pečenih lešnika.

A kuća je i dalje neprikladna za tvoje Dolaske. Jer, ko tebi može udovoljiti, kad je nedostojnost naznaka svakog mog naprezanja. Uvek zaslužuješ više.

Sad se svi mačići maze, reći ću ti to, i gromovi nam ništa ne mogu.

среда, 18. мај 2016.

oklen ovo?

Bilo je to u četvrtak.
Svedeni akordi su završavali kompoziciju.
Vozovi su davno bili preusmereni na počinak.
Tu su išli neki izuzetni ljudi, po trotoaru.
Gazili smo listove sveže ubrane salate.
Ti si me pitala: koliko ima sati?
Kao da nijedan prokleti dokaz o vremenu već nije očigledno proburazio videlo dana...
Usrasmo se od čekanja da dođe. Desilo se i to čudo.
Žrtvovasmo se još koji minut. Nenadano, gle, vagon se zaustavi na poslednjem metru pruge, i mi utonusmo u gust oblak čađi i smole, nedovoljno da nas zaista prekrije svojom lepljivošću, već osetismo nagoveštaj onoga što će uslediti. Dolazi, stiže. Miče se samo treperavi znak preduzeća koje odavno otišlo u stečaj, nesigurno, na vetru. Znoj je oblio i mene i tebe.
Grcamo. U tom momentu zvuk poznat i preteći poremeti nam to čudno bdenije.
Prljavi stranac u zlatnom sakou ukradenom iz Bukovine...

Bukovina je u to vreme bila mirna, i nismo se sećali zašto smo uopšte pomišljali da će biti tragova rata. Salata je uvenula odavno, jer su kiše bile zasićene sirćetnim i limunovim kiselinama. Pera Moldavac, nastojnik lokalne crkve nas je dočekao kod skretanja za Kišinjev. Njegovi brkovi su i dalje izgledali kao golubovi od gline. ,,Pero'' zapitah ga ,,zašto nam ranije nisi ispričao o braku Krumevljeva i Zaperdžerdajeve kćeri Anemije''?

,,Anemije'' kažeš? ,,Artemije je ime našeg nalogodavca, i on stoluje u Jugopetrolovoj ispostavi u Zabrežju Levom, sledite me''.

 

apdejt broj kad u maju svane zima

Vrištao sam malo te noći, i imao jedno pola sata pravog napada panike kada si me probudila, bilo je to prekjuče, negde oko 5:15. Niko nije ulazio, to nije bila Kikinda, samo još jedna noćna mora tvoja, koja se vraća, i moja nenadana, niotkuda izazvana reakcija. Potpunosti nekontrolisano. Mislim da mi treba pomoć, ozbiljno sam zaglibio u nešto.

Gledamo super serije ovih dana. Gledali smo ,,Wolf Hall'', a sada ekranizaciju ,,Rata i mira'', sve u režiji BBC-ja. Odlična postava, divno snimano, sporijeg tempa, ali s velikom dozom uverljivosti i sa istorijskom potkovanošću. Scena pogubljenja Ane Bolen je fantastična, potresna i izuzetno domišljato izvedena. Tomas Kromvel je svakako zaslužio da ga stavim na neku listu izuzetnih istorijskih ličnosti.

Master ne napreduje nikuda, ali izgleda da sam počeo da se spremam da ga napadnem i kampanjski isfiniširam i isfaširam. Imam materijal, imam ideje, samo da se bacim na jedan celodnevan tretman, i da nađem neki modus operandi u kome još mogu da stvorim nešto vredno čitanja.

Mislim da bi bilo dobro da se vratim i čitanju. I da se vratim na pravi profil na Fejsu. Možda da upišem neki kurs. Mogao bih da vidim i šta rade moji nekadašnji prijatelji. Baš sam nešto potonuo u neki vrlo gust glib. Skinule se još dve epizode ,,Rata i mira''. Predivno. Miniserije su definitivno moja sledeća stavka na meniju. Format od 10+ epizoda više ne pije vodu. Filmovi bre, a ne sapunice i male neveste, rest in pis balika vadhu ova glumica poslednja što se ubila

Mimi voli cringy humor, odnosno ono što je smešno zato što nije, zato što je otrcano i glupo. To je ta generacijska razlika. Ja sam voleo corny humor i zato su me zvali Ćornelije Kovač (ne, to nisam ja rekao, ne lupetaj više).

Zaveži.

Ćale kaže da se sneg otopio na Kopu, a možda je sad pao novi.

Izgubio sam ličnu kartu, ali šta da radim. Tek što sam izvadio novu. Neki likovi pričaju na stepenicama u zgradi. Na engleskom, tako zvuče. Interesantno, nisam to očekivao.

петак, 13. мај 2016.

dve strofe bez naslova

Prvomajska svečanosti, Beltaine i Vaskršnja radosti.
Evo, na krilima etnuzijazma jedne Tanje Bošković jašu celekanti
Kao hipopotamusi i zverinje prapotopsko izumrlo.
Večnaja mladost, ili rešenost da se ustraje u opiranju.
Da se ostari. Da se zapostave večni mitovi o smrti.
Ti si razbio vrata pakla. Nek ustane sad svetsko roblje iz rake.
Svakako to oni što su gore zaslužuju iznad svega.


Ja sam taj. Držim se za bradu i ne puštam.
Davljeničko očajanje. Nemoj mi dopustiti da odustanem.
Neka. Lako mi je da čeznem za nedostupnim čarima.
Ja sam proleće. Večno krv prolivam jagnjeta na oltaru.
Nešto je sumnjivo, ništa garantuje barem siguran početak.
Dan je valjda lep. Kiša prolama grad, suze su slane.
Kiselo nagriza krov zgrade. Ubio sam pauka na tepihu.
Zaslužio je.

уторак, 26. април 2016.

Dijagnoza: povređena sujeta, preobimna unutarnja praznina, strah od smrti i panika, ranjivost, prazan narcizam, depra, narodski rečeno.
Preporučena terapija: pijanstvo, nesanica, nadrkanost, optuživanje drugih, nezrelost, impulsivni porivi za odsecanjem kose, brade, brisanjem sebe, zanemarivanje lične higijene, odlaganje, odlaganje odlaganja, još zamajavanja.

Nerviranje voljene osobe, nerviranje porodice, sekiracija sveopšta, osećaj fizičkog propadanja, padanja, življenje Paranoida od Black Sabbatha. Bez ikakve pomisli o suicidu, uverenje da se time ne okončava patnja, patnja ostaje, i umnožava se poput reke koja meandrira do u nedogled. Bez ikakve lažne nade. Držanje glave u ključalom loncu i nedostatak suza. Polupostojanje, čekanje, negiranje vremena. Čuđenje nad tom činjenicom. Negiranje prolaznosti. Češljanje kose kao vune, merenje zalizaka. Negiranje promena. Srdobolja. Aritmije. Plitko disanje. Večno umiranje, bez kraja. I onda, nedostatak plana koji sve to poništava.

Hajde, da počnemo od plana.

Precrtaj sve gore napisano, da krenemo od početka.

Preporučena terapija: pravljenje plana, pravog plana, pravog, najpravljeg tight plana.

субота, 23. април 2016.

Šerbet

U nebo je pobeglo jedno crno ždrebe
Sa glavom slona na naslonjači i lavljom njuškom
Niste li ga videli pre, ono otkucava
I želi što i svi ljudi, da pase i da zanoveta

U nebo je pobeglo jedno žuto lane
Strpljeno-spašeno, a opet sedo
I kuda su mu govorile lasice, ono je išlo,
I tako je i palo i saplelo se, u to duboko nebo.

Bilo je to utorcima, i ponedeljcima, pre podne,
Jaša je pričao tako nama u sokaku starom,
Kako od tada to milo sivo jare, sa pelikanom za pasom,
Propoveda jeresi strašne, a i dalje je sve nekako slatko.

Sladoledžijka mu je uzalud govorila, tim reskim tonom,
dosta Jašo, dovoljno sladoleda si ti poj'o,
sad 'iš kući, da ti majci ne kažem kako smetaš ljudima sa svojim pričama čudnim
Ali Jaši se napori ne činihu ni malo uludni, te je nastavio svoju propovedati veru.

Bez cenzure, i bez recenzija, s nimalo lažnih pretenzija, u Jašinom se repertoaru moglo naći sve,
baš sve potanko i dovoljno opširno, da bi se zlim jezicima i sumljivcima začepila usta, i da bi priča napokon došla do svog logičnog skončanja i trenutka - trenutka... svih trenutaka! I pričao je...

O odbeglim ždrebadima koji se pretvaraju u lanad
U koritima od usahlog mleka i tragovima kafe
I jarićima koji govore o časovima francuskog jezika
I plaze se kad od gramatike zaneme, kao žirafe.
O vatrenim kočijama i zulu ratnicima strave
O zlikovcima raznim, iz daleka i iz bliza
Koji ti drmaju klupe i bacaju piliće u kavez
Nevidljivim činima i noktima i nogama i glavama
I poludelim babama koje još veruju u anđame.

No, bitnije od sadržaja njegovih kazivanja,
Behu njegove promene raspoloženja.
Jaša je bio momak dosta tanak, osim u predelu silaženja.
Tu mu se trbuh dosta nadimao, i poskakivala mu je intonacija zorno.
Kijao je kad god bi se dosta uzbudio kod iznenadnih obrta u priči.
Ali taj lik, koji ni na šta inače slično ne liči, imao je dosta blizu postavljene oči.
Jedno sivo, drugo žuto, kao neki junak Bulgakova,
A voleo je da se napije soka od bresaka i glasno da podriguje,
to mu je bilo mana, a pravo da ti kažem, tu mi i nije bilo do toga da pišem pesme.
Bolje da pređemo na prozni deo, jer je strofa katastrofa, a o refrenu ne smem ni da sanjam.

... (izgubljeni deo pesme)

Na kraju priče on učini trik rukama
Kao pucketanje prstiju od kojih vreme stane
Nakon nekog vremena više se ne sećaš ničega.
Niti se seća bilo ko tebe i trenutka toga.
Samo na nosu se nahvata garež.
Kao nekakva smola.
I malo utrneš.
Pa malo posrneš i kloneš.
Od bola.
Pa pametuješ drugima kako bi bilo bolje da su slušali bar pola.
A zar je moguće tek tako slušati, i čuti šta treba?

Divokoza pase sa ruba sveta.


 

Stereo dan

Refleksija se prelama.
So ranu grli.
Kornjače su oni kamenovi.
Zub im se slama na stenama.
Mi se šetamo, nas dvoje, pet godina.
Zeleno je. Grad gori u autobusima.
Pliva plišani beli meda u zelenoj vodi.
Kako pliva, tako milo ti bude u duši.

I patke, i šotke, i guske divlje, i labudovi.
I ti si u roze, i ja sam u plavom.
I zaboravljam na brige, dan je divan, vala.

Ni dečja graja, ni neposlušnost ljudska.
Glupih roditelja što bacaju smokije u surlu slona.

Kozama, i lamama, glamama doturamo.
U hladu je bolje, čak i kad te bole noge.
Zdravo, Lesi, ćao, neko dete viče.
Mašući keruši od mesinga ili tako nekog materijala
Koja je imala srce hrabrije od jaguara.
Neki majmun krešti.
Budala.

Fenek jedan nakon ručka
 Čeprka nešto sasvim malo
Te se malo poigrasmo.

Postoji li išta tako lepo kao tvoje oči.
Namiguju nam emui, i proždrljiva muflonka.
A na počinku nas nemo prati dugovrata
Lama glama.

Lupetam.
Moram ti napraviti renesansni pomfrit obećani.

субота, 9. април 2016.

Get your shit together

Would you
Please
...

Inspirational videos
Inspiring metaphors
Overly intellectual metaphysical quotations
Of phenomena that just go


Get your shit together

Would you
Just

Mind
Getting
Your mind
In place

Intriguing palaces of ill faith
Tempting fruit behind the gates
Cold words and egotistic intake
Of ideas so fake, yet they don't seem to fade away

Close the door
Delay


недеља, 27. март 2016.

Апдејт број ništa KEČ 33

E, tako, tako, što bi rekli jedno veliko 00000 000 00000 0 0 0 0000.

Preterujem u gledanju Otvorenih vrata.
Jedem sendviče od super hleba, ali ne pravim ni ribu, ni pitu, niti bilo šta.
Ne pišem master, iako imam sve što mi je potrebno.
Preterujem u gledanju Tvin Piksa. Mada, lažem, nije to preterivanje.
Igram neka sranja na telefonu po ceo dan, to mi uopšte nije potrebno.
Sonja je zaglavila neki crevni virus ili je u pitanju samo mesečna slabost, nismo ustvrdili.
Čitala mi je šta pišu polaznici i krstio sam se i levom i desnom, ali nema veze. Da ne otkrivamo.
Apsolutni hit mi je kad krenu da viču ,,ko je buba ta'' kad dođe ujka Toma, krene Bata, pa Cakana, pa svi redom. Hahaha hahaha.
Apsolutno počinjem da bivam alergičan na kojekakve komentare klinčadije po jutjubu. Postali smo kulturalna praistorija, danas svaki srednjoškolac majnkrafter ima 10 puta više pregleda od nas. Buna čeka album. Buna je izduvala što se spota tiče, nekome se i sviđa, ali većini ništa nije jasno/nije stalo. Buna jedva i da ima probe.
Niko me nije zvao na kafu barem 4 meseca. To je interesantno. Lažem, neko me je zvao na pivo kad je pala prohibicija. Ali kad već nisam pio sto godina posle deset, neću ni sada. Drugog aprila Brigand, Grate i Wolfram u Božidarcu, idem da se socijalizujem, pa da imam neke prijatelje makar među muzičarima.
Ajd, jebeš to. Mačke su sve okej, Trouglicu smo odlučili da proglasimo za Dvouglicu, čak i kada balansira na najtanjoj grančici breze ispred braon bloka. Žućko je živ, i relaksira se u prašini svoga rejona. Videli smo i Žujku i Taksicu i Dogicu i Crnog, i sve žive, pozdravili i jedno triput u prolasku i odlasku i dolasku, i kada sam išao po kekse, i kada sam išao po grisine i čokoladu. Sve u svemu, nisam kupio krompir. Sonja će kupiti krompir. Ako ga ja sutra ne kupim. Valjda će sve biti dobro. Valjda ću i master da upišem. Bojana Maljević je grozna glumica. Klinci se ne bi skidali sa nje, čitam u komentarima. Dobro, valjda je to jedino bitno, i to da ju je jedan od scenarista oženio. A sve na svojim plećima tu manje-više nosi taj tandem Trivalić-Gutović-Jović-Đuričko-Marković-Diklić, sam samcit.
A i Sonju nervira nešto Tvin Piks, i svaki čas me pita, ,,ko je ovo'', jer u tom momentu istorijskome, svi nosahu slične frizure i furahu sličnije i kao jaje jajetu odevanija.

среда, 23. март 2016.

Strah nije i neće biti moj dalji Gospodar, samo privremeni suveren, kome je u načelu briga za druge, i tuđa briga usađena da bi se pokorilo preostalo vreme. Privremenost straha je kao i privremenost patnje. Srce bridi, poskakuje, staje i trči. I nije važno kada će, nego da li možeš to da prihvatiš. No, nije na tebi da kažeš da li je strah opravdan. Oko tebe lete sitni zrikavci savesti i nadaju se da ćeš se makar tu pokajati za sve svoje grehe. U neverici, škiljiš, i opet, tražiš neki oproštaj, neku utehu. I negde se tu, nečujno, ušunja kraj. I da li je to zapravo kraj? Mi ne počinjemo tamo gde mislimo da počinjemo. Rođenje nije početak, a to nije ni začeće. Nije ni pomisao naših roditelja o nama. Nije ni kad se u ljude formiramo. Počinjemo u jeziku, odavno, izvajani u blatu jezika, od nemuštih slogova, od gromova, od brundanja zemlje, od urlika bezdana, od bola stvaranja, počinjemo odvajkada, i vraćamo se, u istu patnju, da bismo se opet rađali, iznova i iznova. Niko od nas nije od juče, pa nisam ni ja. Ovde smo predugo da bismo se vezali samo za ovu plot...

Moram nastaviti da živim, sa onim srcem koje imam, i za stvari koje vredi, voleti, živeti. I dalje se ponekad setim smrti, i to mora biti da je to dno koje te taman toliko odbije da se pokreneš, i kaješ se zbog vremena, protraćenog. No, teško mi je da se setim obećanja da to nije definitivan kraj, samo kraj jednog sebe i jedne patnje, smrt u svakom slučaju, kao apsolutna granica, ni ne postoji. Postoji strah, postoji svojatanje tela, svojatanje duha, i svojatanje egzistencije, a zapravo je i cilj da se rasparča i kaže, na kraju: tog ,,mene'' nikada ni bilo nije, i da se bude - budan. Da se bdi u mirnom. Da se poigrava nad vodom i plamenom. Da se tiho izdvoji iz svih obračuna i sukobljavanja, svih protivrečnosti i svih bitaka. Da se bude Van. I s Tobom, zauvek. Da se bude ono Drugo. Ona Druga. Da se bude Jedno u Dvome.

Nema kraja života. Postoji samo kraj patnje.

среда, 16. март 2016.

ecce

Okrećem novu stranu priče, novu stranu sebe, Sunce sija jako, ono je nemilosrdno. Posadi vence na moj spomenik, ja više nisam tu. Ono moje nasledstvo, ono moje pretvaranje, moje pretenzije na status, moj venac žrtve, ja ga više ne nosim. Taj pathos, to svođenje jedno na drugo, to bekstvo od sramote, i poricanje od krivice, ja više ne želim. Jad mraka mi je dovoljan za sebe. Moje srce tupo udara, još malo mu je ostalo, i ja mu ne želim više to pričinjavati. Okrećem novu stranu knjige, okrećem novo lice. Jer, sve je ono pre nestvarno delovalo. Samo znam da te volim, zbog toga je vredno živeti. Za novu stranu života, u jedinoj prilici da dišem. Evo, ecce homo, živim, na slavu i pod slavom Sunca koje sja tako jako i tako gordo, da nemam pravo da propustim još jednu priliku. Da postanem nešto novo, i nešto više.

субота, 12. март 2016.

Umesto apdejtova, nešto nalik na manifest

Niko više nema strpljenja za tvoje gluposti, a pogotovu ne ja.

Mladi doktor nauka nema 120.000 evra za presadjivanje srca, a naši lekarski stručnjaci, vitezovi medicine rekli su mu da ne treba. Naši stručnjaci znaju najbolje, da prave zahvate kad ne treba, a da traže izgovor da ne rade još češće. Mimiju su na Institutu džarali venu u potrazi za nečim čega nema.

Pitam se da li i meni srčka možda otkazuje. Posle onog incidenta opisanog u pesmi broj, hm, zaboravio sam, ali ono sa randevuom, i mostom, i paničnim napadom. E, pa, sve više se bojim da to nije bio panični napad, nego mali znak moje srčane insuficijencije, ili tako nečeg od čega mlad čovek obično ne oboljeva, kao ni od tromboze vene, ali izgleda je moj kardiovaskularni sistem izrabljen kao da sam dugogodišnji ili višedecenijski profi sportista/pušač/stokilaš. Biće da u osnovi svega vreba depresija. Cigla na ciglu ide, a tako i trombociti, začepe ti venu i onda se otkače, pa imaš sreće ako se samo šlogiraš. Ili to, ili sam već odavno kandidat za psihosomatiku i hipohondriju. Ček, da pronađem šifru.

Kuc,kuc,kuc. Dopisujemo se ti i ja. Danas mi je doduše, dosta bolje nego pre par dana, kada sam imao malu reprizu apsolutno grozne premorenosti, blage vrtoglavice i ... teško mi je da pišem, mašina pere gaće, i još je na onoj prvoj lampici, i drnda li drnda, a ja od jutros nisam izašao napolje i... stvarno imam nepovezan tok misli. Ništa novo, though. Barem sam bacio većinu đubreta u kese, a mogao bih i sebi da napravim nešto da pojedem ili odem da kupim štogođ.

Niko nema taj luksuz da se razbacuje vremenom kao ti.

Ljudi umiru li umiru, evo Dragan Nikolić ode, pre njega još i Umberto Eko. Sve je to nekako koliko-toliko uvremenjeno, ali opet, žao ti bude. Ti ljudi su toliko toga za sobom ostavili, pa se malo osvrneš na svoj život, i rizikuješ da zapravo se ne sažališ na samog sebe. I dalje grizeš nokte, i dalje tako prazno praznosloviš.

Umesto aditiva, uzimajte elementarni magnezijum, dobar je za rad srca i osećaj odmornosti.

Bog te pitaj oklen i kako ja unosim svoje mineralne sastojke i za koje babe zdravlje ih ne proizvodim sam u baštici iza klupice... e, ovo ću da obrišem, ovo zaista nema nikakvog smisla. Jedan od onih momenata kada si sam sebi bez komentara i tako samo blebećeš. Voleo bih da imam neku bolju F dijagnozu. Onda bi to objasnilo neke stvari, mada ih ne bi učinilo ništa razumljivijim. Ali forma, forma je bitna.

Listening to: Piknik - Ljudska tela; koji miks! koji blest from d pest!

Inače, Sanja Vučić predstavlja Srbiju na Eurosongu, pesmom Ivane Preters, Peters... koju brkam sa Idom Pester, iako je ova prva zapravo Ivana Negativ, pa onda i ne brkam previše... ee... pesma je sranje, bila bi još i ok, da nije, Sonja bi rekla, one Željko-frulice u jednom delu pesme. Retardiran aranžman. Ali, neću biti zao, mislim da su sastojci svi skoro dobri, ali je nesrećna kombinacija. Sanji Litl Vulf Premijer Vučić treba neka razigranija pesma, a la Brazil a meni ne treba Brazil, i tako neko veselo sranjce, a ne ovo, ovo je pretenciozno, treba da govori o nasilju nad ženama, a sve što ja vidim i čujem su bravure, glupi tonalni skok, i Sanjino džezi-rege-diva afektiranje, grimasiranje i cimatanje. Prosto mi žao.

Ako umrem pre Eurosonga, želim da me sahranite sa Željkovom frulom, da barem znam da nije sve bilo potpuno sranje, i da je imalo nekakvog višeg smisla i poente. I tonalni skok za sekundu, moliću.

30. jula ćemo pohoditi Našice, i to će biti istorijska prigoda. Buna, još koliko-toliko, čeka album, čeka nove prilike. A  ja sad odoh da gledam doku(mentarac) o embrionalnom razvoju na
Naci Geografiji. Jeeeeeeeeee, Aleksviiiiik (to bi rekla Kira Rouz, a to znam jer je Sonja stalno gleda, ali to objašnjavam u suštini samo da potvrdim da li neko ne prati, ili neko čita...)

Bljeh


уторак, 8. март 2016.

Stend-ap

zvr

zvr zvr

zvr


(šum, mikrofonija, kašlje da pročisti glas)

Vicevi

Samo vicevi i ništa više

Kako ste?

zvr zvr



Zev



zvr zvr

zvr


Pročitaj bilo šta, reci

Ovaj zid je od cigala

Smehotresnost mu ne može ništa

Vidi

(lupa zid od cigala)

Ništa


zvr zvr


Bilo šta

Bla

Bla



e





(aplauz) kraj



уторак, 1. март 2016.

zimbardo

Mi smo mladi, nedovršeni umovi koji lutaju na putanji muškosti. Naša vrsta pati od površnosti, slepe prikovanosti za ekran, i manjka volje.

Rogobatne nam floskule slepljuju um i mi lebdimo, parazitiramo, meditiramo, sviramo u najstariji srpski instrument i defilujemo po našim izmaštanim kraljevstvima i knežinama, terorišući sebe i sve oko sebe manjkom pomaka i stvarnog podviga, ali avaj, što bi rekao Šerbedžija u filmu o Banoviću Strahinji - ko će sebe razumeti. Psiholozi kao struka postoje tek vek i po, da ne računamo ono sedenje u fotelji vekovima pre, ali razlog više da nam se frustracije utrostruče jeste to famozno ,,naše doba'', ,,ono nikad nije bilo'', gde su sad te ,,praaave vrednosti'' i slične pizdarije.

Doktor psihologije se žali na ovo današnje postmoderno vreme, i konkretno, na tu pošast dostupnosti svakojakih zapreka normalnom razvoju mladih mužjaka - igara, pornografije, distraktora svakojakih što obećavaju trenutno zadovoljenje (čak postoje i dokazi, vele kolege iz kognitivnih neuronauka, neurološki zasnovani, transmiteri su tu u pravom bućkurišu). Čorba u glavi koja nastaje od prekomerne izloženosti tim trenutnim zaslađivačima našeg dopaminergičkog sustava, vodi modenog muškarca u propast puno goru od alkohola i drugih, tradicionalno muških poroka. Mi, pak, nismo kadri tome još da se usprotivimo, ali se bojimo da iza svega toga stoje pojednostavljenja, i skraćenice, koje prete da popune još jedno novo izdanje DSM-a. Ako sam i ja deo populacije, onda ću biti srećan, ponosan čak, da ponesem žig te pripadnosti i odgovorno uzimam dnevne doze kog god neurostimulativnog suplementa koji će nadomestiti tu dasku mi u glavi, i koji će otkloniti neželjeno, a uglaviti poželjno i učinkovito, pa makar uz nužne neprijatne nus-pojave, ali jebiga, ne može sve, s tabletom i dve, što bi rekao Pesnik.

Klub anonimnih falimindžosa - netoholičara - pornofila - gejmera. Valjalo bi zasnovati, samo da nije onlajn platforma, jer gde nas sve to vodi? Sve se to savršeno uklapa. Još kad bi neko našao ključ izlaska iz kazamata. Ovo se ne da prekinuti tako lako. A možda je Džordž ipak bio preveliki optimista, ili se mi samo zavaravamo da smo u ćorsokaku?

tudulist

Prestati gristi nokte.
Uobročiti se.
Izvaditi knjižicu.
Prestati pisati liste ,,Narodni heroji na slovo M''. Sve već ima na Vikipediji.
Uobročiti se.
Napraviti kačamak za doručak.
Prestati s odlaganjem pranja sudova.
Oprati šerpe i lonce, sve uredno obrisati.
Kupiti ubruse. Kupiti WC papir.
Uobročiti se.
Prstati gristi nokte.
Raspitati se za poslove.
Nositi biografije po bolnicama.
Po savetovalištima.
Svuda gde je potrebno.
Nuditi usluge.
Svakojake
Prestati sa igranjem igara na telefonu satima.
Uobročiti se.
Prestati gristi nokte.
Napisati master.
Skapirati protok vremena.
Čuti se sa ljudima koji rade.
Ići na konsultacije.
Čuti se sa prijateljima, ako su tu.
Ići na kafe, kada stigneš.
Pisati, samo pisati.
Čuti se sa onima koji mogu nešto da ti preporuče.
Pitati za preporuke.
Isplanirati ručkove.
Naći posao.
Staviti sudove u kredence.
Čitati kad god je moguće.
Staviti otpatke u đubre.
Prestati gristi nokte.
Spavati.
Zar je to toliko teško?

Galama

Jutros me je pitala majka šta mi je tema rada. Više ne apdejtujem blog jer verujem da je do mog. Rekao sam joj: mama, probudio sam se još pre dva sata, što je bila laž, jer sam nastavio da spavam. Ali zvonjava telefona me je svakako probudila, zvuk budilnika, zvuk alarma. Voleo bih da zagalamim, ali samo bih se zakašljao dodatno. Svaki dan sam gripozan, iako je moj grip samo jedno zapaljence, jedan manjak volje, jedna malaksalost duha, neurastenično demonče koje gricka nokte i kuka iz ugla sobe na mene nemuštim jezikom.

Zvuk budilnika, zvuk alarma, larma, galama.

Voleo sam da ponavljam koliko ima sinonima koje bih mogao da iskoristim jednog dana kada mi presuše resursi unutar glave. Lakše spavam kada pišem. Lakše spavam kada znam da sam uradio nešto za sebe. Imao sam seansu sa mlađom verzijom sebe, jednom, ne bi bilo etički, ni ljudski da ti otkrivam detalje, dragi Loše Imenovani Dnevniče, ali počinjem da verujem da mi Vaseljena uzvraća svim silama i vrlo ljutito, baš onoliko koliko sam zaslužio. I nije bitno da li je šta dobro ili zlo, bitno je da je snažno, bitno da su posledice kobne, na koncu.

Mama, probudio sam se, ali ne mogu da ustanem.

Tata je rekao da će doći, a ja stalno odlažem to za mesec dana. Svaki mesec je taj. Ja sam taj, koji odlaže dolazak samog sebe na mesto koje je sebi obećao, da zasluži. Svakog dana je taj dan. Kao dan mrmota. Ti si me grdila zilion puta, i zilion puta sam se osećao isto, samo sam malo više nem nego prošli put, a onda me ponekad neki vihor podigne, pa budem ljut, ili ponosan, ili ponesen nekom unutarnjom vedrinom i počnem da maštam, da verujem, da želim da verujem da mogu - da - da mogu sve da obavim u dogledno vreme, i onda se tako, ponesen tom vedrinom,  sav savcit rasplinem, i polačke propadnem na isto ono lepljivo dno na kome sam bio do malopre. Verujem da tu još ima da se radi, ali listovi nemaju ruke da me odvrate. Ti nisi dužna moj teret da nosiš, ali hvala ti što si i dalje tu. Za neke stvari nema naučnog objašnjenja, prosto su supernaturalne.

уторак, 9. фебруар 2016.

Bio je to sasvim mali susret.
Na simboličnom mestu.

Dovoljno je bilo pod mostom se naći.
I povući par bezazlenih dimova

Utrnule su mi zenice i oči
I koža mi se sledila i prsti
Potpuni kliše, ali nenajavljen.

Bilo bi trulo tek tako otići.
Dvadeset jedan i jedan minut, brojim.
Glupa sujeverna misao mi pade na pamet.
Možda se pokope sve te silne brojke
Kalendarske i ove druge, sati.

A nepozvan se Sokrat na kauču promeškoljio.
I zviždi mi ,,otkopčaj se i olakšaj sebi''
Mlaka mi je voda curila niz bradu
A lako je njemu da priča tako nasmejano
Kad je već sam izabrao, ako ne trenutak, ono bar način

Nek ti je prosto, rekoh mu, te on zaćuta gorko
I ja zaćutah iako bi iz mene navrla bujica reči.

Samo slušam i treperim.

Senke se tresu sa mnom
I lebde u uglovima, gutajući reči i slova.
A vi tako lepo pričate, kao da znate da će proći
Na kraju krajeva, i da ne prođe, tako je udobno ovde.
Ti si tako slatka i govoriš mi da se osvežim
Ti si tako divna, znaš da biće mi dobro
Ja bih samo da se to sve što pre prekine.

Ili možda ne.

Drhtim, a ne prestaje lupa
Na trenutak tripujem da sam ostao bez pulsa.
I bojim se da kažem ti da možda to je to.
A u suštini vrlo dobro znam o čemu se radi.
Sve je to krajnje patetično.
Eventualno, korisno iskustvo.

Sećam se ipak,
Kod iste te crkve sam jednom rekao sebi
Vozeći se u prolazu, šapatom vražjim
Da nije važno, da baš me briga, da po sredi
Šta sam zgrešio, ako saznaju - baš me zabole.

Sveti Georgije je tog dana poštedeo neman.
U meni je već nešto drugo duboko palo.

A Pan ne bi bio Pan bez Panove frule
Da jezivi mi nemir ne produva kroz kosti.
I ja sam barem tu znao kako da ga zovem
Ali napad se tim i ne pretvara baš u odu radosti.

Zdravo i zbogom, nepozvana Propasti.
Vidimo se na drugim tulumima u mraku.

субота, 30. јануар 2016.

Uspeo

O,  Ti
Koji vidiš sve
Predao sam
Sve svoje
Misli
 
Kako tesne su bukagije
Kada ih odbaciš grešne
 I kako je teško je ovo ja
Kad tiska se uz hridi i vetrometine

O, ti, tiha radosti,
Ti što samu sebe jedeš i daješ nemo
A i meni se ubogom nudiš
  podari mi samo
   jedno pokajanje veselo

Tako i dolikuje bednome
Kada sav ushićen sladostrasno urliče
Strahom obuzet iznutra
A pod tvojim oltarima krvav dažd pada
Na me
 uludo besedim li?

Meni je, Svevišnji
 sva srdžba namenjena
Na me
 srdiš li se?

Udri me svim snagama
Udri
Vetrom, talasima,ognjenim jezicima
Sadžgaj

veruj mi, sve zasluženo je

* * *

Podboči tocila bodežima, nek seku
dok tonem
i  odvajaju meso od kosti
pod bedemima
orosi mi oči

Nek prokunem samog sebe
Da zaplačem
Sad nisam rad
Glup sam, i zanemeo vazda

Tako sam načalan
I tako mi i treba
Pod tobom
Za uvek
Hlad

Kunem
Trenutak kada sam zaposeo
Daemonima podnabulo, telo ovo
Ovo postanje
Ovo celo
Uparloženo, jedno
Mene

Ovo Mene
Dajem ti ga
Da ga zapališ poput smirne
I uneseš ga dahom
Okadiš prostorije njime
I kineš nakon svega

Istina!
Gotovo je sa Mnom

pomiluj ga
preplavi
Ugasi ga

I u san utoni
Nek te spokoj obgrli
Niko nije u tom trenu nestao
Bitan

Utoni

 * * *

Reci mi
Ti što me stvori
Je li stvarno to što je u meni započeto
Truda vredno
I teskobe?

Reci mi
Ti što daješ
Je li klin o ploču moje nestrpljenje
Kada kreveljim se pred skutima tvojim
I grešim.

Daj mi da prokrvarim sve suze
I da platim za svoje prekršaje

Šesnaest hiljada i sto puta

I da čežnju ugasim kao žar cigare
Zar su sva pijanstva ulud samo
Progorite mi oči, plave

Za tebe
Samo za tebe
Za ljubav tvoju
Za sve kosmičke turbulencije

Uprkos svemu

Satri me
Na vreme samo
Kad poželiš da me
Udahneš
Reci samo
E

* * *

E

Već je svanulo

Pomeri me

Ja sam belutak beli

I zagledaj se u Plavo

* * *

Valjda postoji (m)

Blagodeću tvojom skrojen

Valjda stojim

Blagodeću tvojom sakriven

 * * *

I kraj patnje
I kraj čežnje
I kraj darme
Moje

Dato je

Voli me

Sonja
Sofija
Sofokle

da volim te
Znaj

понедељак, 25. јануар 2016.

Wu Thangering Hogwarts

Ova ekranizacija ,,Orkanskih visova'' iz 2011. nije toliko loša kao što pišu po komentarima po IMDB-u. Definitivno manje grozno od Reifi Fejunisa i Žilet Binorč u istim ulogama iz 1992. Mada, priznajem, malo mi je falilo da i ovo sve proglasim za lepu kolekciju skrinsejvera, što, da se ne lažemo, i jeste.

Pitanje kad bih ja to i gledao da se Sonja nije navukla na čitanje knjiga preko BookViser-a, klasici samo pljušte. Aj valjda ću i ja...

Usput, oplakasmo Rikmana još jedared, i odgledasmo sve Hari Potere i smrtoždere prstiju. I beše fino putovanje u prošlost, plus sam poprilično siguran da nisam gledao ova najskorija dva filma. Kažem Sonji da bi trebalo da gledamo i ,,Raspućina'', jer je Rikman i tu pokidao kao Snejp, možda čak za nijansu više.

A i Refijui Falis mnogo bolje njače kao Voldemrt nego kao Hićklif, jebo ga pelikan u dupe. Žiletina Bunarič može takođe ceo onorar od tog filma da si nabije u stražnjicu i da njače tristo pelikana ako treba, do prekosutra, ne valja to ništa. Bolje bi joj bilo da ode u te Francuske i zanima se čokoladama kao na Zelenom vencu što joj i pristoji.

I da, zapravo, ništa ne fali toj drhturavoj kameri u ,,Visovima'', ovim prvopomenutim, sve sam razumeo ovog Hićklifa u ulozi crnca u 19-om veku. Mada mislim da gđa. Bronteumlaut nije namenila da to bude priča o pasivnoj agresiji nekog praznog depresivca, već je cela stvar mogla da se izvede ipak nešto malo življe, krvavije i histeričnije nego da deluje kao sramežljivi afterparti od gospođa Anđelkine svadbe. Mada, ono kad kaže da je Gojko umro, ta energija i količina neprijatnosti definitivno fali, ali nadomešćuju to bube, noćni leptiri, kišni oblaci, kišne provale, i generalno savršeno turobna atmosfera. Ako neće oni da se biju, ja ću nekog da prebijem.

Pravi sam kritičar filmske umetnosti sedme, nema mi ravna odavde pa do Sekuriča, ma ša ti napriča.

P.S.

Jerste li znali da ZaZadezert može na merenje u Štarku Soko? A ne samo kićso i ksić.
Eee, sada znate!

петак, 22. јануар 2016.

...and the Ham, Makes Me Yam!

Kako započeti, a ne zaplakati?
Vrhovnici su davno vrhnje polaptali i levim i desnim rukavom pozamašnih odora balice obrisavši, izjavili: ,,Ti, o, ti, što volšebnim pritokama nastojiš zadojiti sebe zadovoljenjem, otprhni''. I tako baš i ne bi, jer je jedan od njih sedmoro tako odevenih vrhovnika, u momentu tog zahteva takno osorno kinuo i raspršio svaku nadu otprhnuća narečenog Njega-koji-još-ne-otprhnu.

Dišamp ih je nemo gledao dupetom okrenut ka frižideru i zjalio u njihova stroga lica, neka pegava, neka i naborana, vala.

Šunku koju je pripravio za poštanski servis davno je pojela plemenita buđ plave krvi. I sve je stalo u momentu.

2016. je baš krivo započela. Kosa mu se već danima preterano kovrdžala, sluteći nevolju. Na uglovima usana mu se hvatala ona skrama koja nastaje od jakih vetrova, mada na prognozama nije mogao da nasluti da će ponašanje elemenata tako šta napraviti. Sunce je još bilo visoko na horizontu, dovoljno da sve svoje poslove obavi pre mraka, ali nešto je bilo drugačije. Kljasti bagrem na uglu Pribraničevljeve i Sansintmartjenske ulice još nije posečen, iako je jelka koja ga je zaklanjala donekle počela da deluje kao da ga probada svojim zimzelenim sabljama i jezicima. Ljubazna prodavačica u kiosku kod semafora je odjedared postala natmurena i stara, komšija Cvelferski je poskidao sve saksije i pootrovao sve divlje golubove. Ni frljoke na zidovima njegove iznajmljene sobe nisu više ono što su bile. Eee