петак, 13. мај 2016.

dve strofe bez naslova

Prvomajska svečanosti, Beltaine i Vaskršnja radosti.
Evo, na krilima etnuzijazma jedne Tanje Bošković jašu celekanti
Kao hipopotamusi i zverinje prapotopsko izumrlo.
Večnaja mladost, ili rešenost da se ustraje u opiranju.
Da se ostari. Da se zapostave večni mitovi o smrti.
Ti si razbio vrata pakla. Nek ustane sad svetsko roblje iz rake.
Svakako to oni što su gore zaslužuju iznad svega.


Ja sam taj. Držim se za bradu i ne puštam.
Davljeničko očajanje. Nemoj mi dopustiti da odustanem.
Neka. Lako mi je da čeznem za nedostupnim čarima.
Ja sam proleće. Večno krv prolivam jagnjeta na oltaru.
Nešto je sumnjivo, ništa garantuje barem siguran početak.
Dan je valjda lep. Kiša prolama grad, suze su slane.
Kiselo nagriza krov zgrade. Ubio sam pauka na tepihu.
Zaslužio je.

Нема коментара:

Постави коментар