петак, 22. јануар 2016.

...and the Ham, Makes Me Yam!

Kako započeti, a ne zaplakati?
Vrhovnici su davno vrhnje polaptali i levim i desnim rukavom pozamašnih odora balice obrisavši, izjavili: ,,Ti, o, ti, što volšebnim pritokama nastojiš zadojiti sebe zadovoljenjem, otprhni''. I tako baš i ne bi, jer je jedan od njih sedmoro tako odevenih vrhovnika, u momentu tog zahteva takno osorno kinuo i raspršio svaku nadu otprhnuća narečenog Njega-koji-još-ne-otprhnu.

Dišamp ih je nemo gledao dupetom okrenut ka frižideru i zjalio u njihova stroga lica, neka pegava, neka i naborana, vala.

Šunku koju je pripravio za poštanski servis davno je pojela plemenita buđ plave krvi. I sve je stalo u momentu.

2016. je baš krivo započela. Kosa mu se već danima preterano kovrdžala, sluteći nevolju. Na uglovima usana mu se hvatala ona skrama koja nastaje od jakih vetrova, mada na prognozama nije mogao da nasluti da će ponašanje elemenata tako šta napraviti. Sunce je još bilo visoko na horizontu, dovoljno da sve svoje poslove obavi pre mraka, ali nešto je bilo drugačije. Kljasti bagrem na uglu Pribraničevljeve i Sansintmartjenske ulice još nije posečen, iako je jelka koja ga je zaklanjala donekle počela da deluje kao da ga probada svojim zimzelenim sabljama i jezicima. Ljubazna prodavačica u kiosku kod semafora je odjedared postala natmurena i stara, komšija Cvelferski je poskidao sve saksije i pootrovao sve divlje golubove. Ni frljoke na zidovima njegove iznajmljene sobe nisu više ono što su bile. Eee

Нема коментара:

Постави коментар