среда, 10. септембар 2014.

preostalo vreme

Dolazim sa nemuštošću svojom, da razvejem sebe kao iluziju sveta.
Ne reci mi ono staro: ti postojiš kao vrednost, jer ja više ne verujem u to.
Njegovom Milošću i Tvojom Ljubavlju ja opstajem, ali tinjam.
Gasim se svakog dana u gušenju. Lebdim nad poljima.
Najviši vrh, zamišljene visoravni, Pršljen, od 850 metara nadmorske visine.
Polje grobne tišine, ispunjavaju slova google mapa.
Tu su nekad neki velikani svirali.
A tamo, tamo je bio i zoološki vrt.
Ne znam gde idem. Ne znam jesam li u stanju da.
Održavam konverzaciju na samo jednom kanalu lampaša u mome mozgu.
Rukohvat reči, pregršt natrulih ideja, ambis ambicija i prekršaj koji drugi kažnjavaju.
Ja ne znam ima li smisla. Sipaj mi sok. Dodaj mi te silne kese da ih unesem u tu kuću.
Pitam se postojim li izvan tog toka.

Tvojom Milošću ja kopam to preostalo vreme.
Oprosti mi.

Нема коментара:

Постави коментар