четвртак, 12. фебруар 2015.

100*

Kako prija kada prestane da te prži savest, ali ne od maksimalnog oguglavanja, nego od toga što si nešto o tome i prozborio. Kada misli postanu reči, a ne prost neizdrž ili bol u stomaku, nekako brod lakše plovi i zvuci se jasnije čuju. Vidici se jasnije vide. Jela jasnije mirišu i lakše ležu u krevet, zajedno sa ostacima prethodnog dana. Dana, koji nije vredeo mnogo čemu, ili ti pak nisi vredeo ništa.

Kako god, piletina, od filea šniclice u kao nekom satarašu, fruktoza je ključ ukusa, ništa vegeta i te zajebancije. I krompir pire, koji je ovog puta bio malo i presan, mestimično, Maja Volk bi bila ponosna na mene.

Grenadin. Da, to je nar, a takođe i izvor reči ,,granata''. Haha, kako bi bilo lepo gađati se grenadinima mesto granatama, fleka podjednako, ali ne oprlji od dima, niti ti odleti glava. A može vala biti i smrtonosno, ako se gađa pod pravim uglom i pod pravom magnitudom (?). Htedoh reći, s prave visine, pravom brzinom, da dobije ubrzanj... šta god.

Veliki problem. Svemirske proporcije topljenja leda na Antarktiku... pardon, na Arktiku. Sve bi bele medvede ja preselio na jug, nek jedu pingvine, a njorke neka jedu lisice. I foke. I narvali. Jebem ti, dok ovo pišem, neka mala foka nema gde da se skloni i beli medo samo što se na nj ne strovali, ali i on neuspešno. Čak je i ubijanje postala jedna neelegantna rabota u severnoj bljuzgi pod ovakvim uslovima. Sve se topi, sve otapa, sve je postalo tako sjebano. Ili je samo RTS i Nešnal džiJogrefiKč uspeo da me deprimira kao ženu u menoapauuzi. Šta će mi ovakav mizogini komentar. Šta će mi to? Ja razumem ljudski rod, razumem sve polove, razumem sve, samo ne zna niko šta ja razumem i kako. Da li? Uzimam li ja sve samo dovoljno zdravo za gotovo. Ili ...

E da. Ovo mi ej 100ti post na blogu ovom. Lepa brojka. Mislim da nikad nisam oborio taj rekord. Proglasiću se za rektora nezavisnog Ajvarološkog instituta za filozofiju i etnogenezu nefilimskih otaca.


I eto, to mu dođe to, naklopljeno, i sklopljeno u kao neku celinu. Nije da ću objaviti knjigu. Nije da ću objaviti dve. Noga me više ne muči. Nastaviću da pišem apdejtove. U Obalskih radnika 5 ništa novo, stižu prijave iz banaka za nepostojeće stanare, u sanduče. I često se pojavi neko da moli za neke pare. Ili zivkaju iz Instituta Mihajlo Pupin, da mi prodaju magnetne papuče za čmarne kolutiće. Bestraga, kako li sam mogao da propustim tako vajnu i bajnu ponudu. Bilo je za čak 6000 dinara. Šta je to prema zdravlju čmarnih kolutića.

Estragone, Dodo, Dodole, idemo u Sefkerin da jedemo morske plodove.

ne, ne idemo


*Fusnota, fustnota: jel' da da nemam ni najpribližniju ideju kako da naslovim ovo što sam izasrao, stoga eto samo rednog broja, koji čak nema ni tačku na kraju, samo fusnotu vako *

**E sad, fusnote me uvek podsete na klip ,,FILOZOFIČAR'' od Damira Nikšića, i sad me mrzi da kačim link      idi se tornjaj na jućube vidiš da mi je lijeno i interpunkciju stavljat i dać zarez ostavim nakraju,

Нема коментара:

Постави коментар