четвртак, 15. мај 2014.

Pod kontrolom

Trebalo bi da kuvam večeru.
Nasečem fetu u tu salatu.
Trebalo bi da raspremim svoju gajbu punu prnja mojih i njenih.
Trebalo bi da raspremim svoju glavu. Da okačim te jakne na ofingere koje im pristaju.
I da bacim taj veš u jednu kesu, pa pravac na livadu, da se peru.
Kako bi bilo divno da kiša prestane, da ne moram da gledam kako se (p)PV ponovo herojiše.
Junački sinovi i junačko silovanje.
Kako bi sjajno bilo da neko zapali redakciju svih dnevnih novina, požutelih stranica. Ne, bukvalno. I ne, kao aluzija na političku partiju.
Bilo bi divno da neko već umesto mene naseče tikvice i prione na posao, da ih stavi u posudu, sa lukom, isplakalim.
Nešto sam bez volje.
Pijem energetsko piće što si donela iz Amana.
Mrzi me da stavljam navodnike.
Dobrica Ćosić, neumrli, tapše me svojom grešnom rukom po onemoćalim plećima. Kuš beštijo!
Kaže: 0,5 je preporučena doza. Dnevna doza. A neko je rekao da je i to previše kofeina.
Slušam By-Pass. Kao da nije prošlo 14 godina. Kada će više da objave nešto novije? Možda pitam Velibora. Otkazana mu svirka od juče, a sutra idemo na Bjesove.
Pustio sam da svira ,,U osvit zadnjeg dana'', dok sam bio pazario krastavce i rajčica. Sedam puta se obrnulo.
Such eventful.
A ja, dobrog li terapeuta. Još samo da shvatim kako da skrpim 40 jevreja za kaparu mome.

Нема коментара:

Постави коментар