среда, 19. март 2014.

O motivaciji (nedovršeno)

Svega mu,

Lepim se za reči i rečenice kao neiskusni prsti za sveže testo, ono kad ih ne pobrašnjaviš dovoljno. Možda je lako pobeći i ne reći ništa posebno važno ni jasno. U čemu je toliko velika pretnja? Koga pokušavam da fasciniram? Nebitna pitanja i, ha, nedokučiva! Odgovori su... nedokučivi, a pitanja, nedovoljno precizna. No, šta je po sredi? Jako sam zabrinut. Da li sam to uopšte Ja - koji sam zabrinut? Za šta? Za svoje zdravlje? Za svoje ... prospekte? Za svoj budući razvoj i put od klice razuma ka visokim intelektualnim dostignućima?

Jednostavno je. Zašto komplikujem kada je prosto kao pasulj? Kada je toliko jasno da ne može biti jasnije? Prazne slike me opsedaju, prazne slike slova i lepih metafora, lepih kadenci, lepih ritmičkih aliteracija koje se pojavljuju i nestaju. A sve o čemu sam hteo da pišem jeste motivacija. I nedostatak, i negativni kapacitet. Kapacitet - za - negativno. I nemogućnost! Ha, prokleta ne-mogućnost negativnog definisanja. Ili pak - jalovost takvog definisanja. Lenjost - da - priznajem - linija manjeg otpora prilikom pokušaja da se razume. Neuspelog pokušaja. Sasečenog i obrazloženog kletvom - pogrešno je! Iracionalno! Loše! Nerazumno! Nesuvislo! Nerazumljivo! Meni nerazumljivo. Meni, primetio li si? Kako li to deluje tome koga ti ne razumeš? Tesne su katkad cipele subsumiranja.

Teško je priznati da je samo prosto - zahtevno. Zašto zahtevno odjednom, kada sam rekao jednostavno pre nekog trenutka? Jednostavnost se nije odnosila na istu stvar. Zahteva trud i odricanje. Zahteva odstupanje od sopstvenog značenjskog okvira i prihvatanje nekih tuđinskih načela kojima se ne bi usudio povinovati čak ni u mislima. To te uznemirava. To te izbacuje iz sedla i čini te da se vučeš po prašini kao zmija. I čak te to toliko ne plaši koliko pomisao da bi takav vid kretanja, ma koliko sumanut bio, imao u sebi silne prednosti i bio lagodniji od tvog uobičajenog načina hoda. To te plaši, da priznaš da u sebi kriješ klicu nečega što nisi hteo da poneseš. Jer je teret prisutan, ali ti je barem ovaj poznat.

Htedoh nešto reći o motivaciji, ponukao me je tekst koleginice sa privatnog fakulteta. Jasno je ko dan da tu pršte zdravorazumski momenti i floskulice, ali previše se smatram mekanim da bih izigravao kakvog učenog krstaša tuđe nemuštosti. Moja nemuštost/elokvencija ume da bude i gora i visprenija. Toliko o labavom konstruisanju (kosultuj George A. Kelly - The Psychology of Personal Constructs Vol. 1 & 2). No, ovde ćemo koju o motivaciji, toj mističnoj i nadaleko mistifikovanoj instanci klasično shvaćenog Platonovog ustrojstva. Kognicija - Emocija - Konacija. Biće da je u pitanju jedna hiljadugodišnja činjenica, uzimana zdravo za gotovo. Čovek isparcelisan kao list deteline (što i jeste, i nije podatno za podvlačenje priče o fragmentisanosti subjekta). I svaki odeljak kao ministarstvo za sebe, uz pregršt međuuticaja, koordinacije u večitom stremljenju ka ekvilibrijumu i homeostazi. I to jako lepo izgleda, i dan danas meni, ta tri presečena kruga... Nikad se nisam upitao šta je u tim njihovim presecima, odnosno, šta bi moglo da bude... a jasno mi je da je to detinja misao, ista ona koja crta brkove na licima u novinama i knjigama, i pravi slike čudovišta na marginama knjiga i slikovnica.

I puno mi muke pravi taj moj detinji deo. To meče koje je zec i koji je dete. Mali Zeka, Mali Ja koji jedva čeka šolju mleka i šut u dupe pa u krevet. Jer, kako bi drugačije stekao motivaciju, da nema to svoje dugme koje čeka da se drugi pobrine i pritisne i da se ceo proces onda uspešno otpočne, odigra i okonča. Uz superviziju nadležnih organa nadgledanja i lokalne samouprave... Biće da sam dozvolio previše lakrdijaštva u ovom pasusu, ali nije ni to bez razloga. I smeh je neka vrsta motivacije, ako ćemo pošteno prema onima koji u nju tako bespogovorno veruju.

Čovek nije reaktivno biće, zakačeno na poluge univerzuma, kao u matriksu. On(a) ne lebdi u svemiru nošena haotičnim strujama sudbine opredmećene u genima kao biološkom programu, ili dražima koje pasivno prima i obrađuje. Ako ne lebdi, ono barem - pluta okrenuto prošlosti, i donosi nekakve zaključke. Ali plutajući stremi ka budućem sebi, i to mu više određuje putanju nego ono pređašnje nešto što ga je gonilo da se osvrće. To već nije samo čovekovo. Bit biološke egzistencije je da obezbedi - posterity. Beše jednom jedan simpatičan pijandura u našoj ulici, za vreme bombardovanja, koji bi na svako uljudno pitanje odgovarao sa ,,Opstanak!''...

Kapetan

Нема коментара:

Постави коментар